…………………….*…………………………*……………………..

Ranije ustadoh, a zvuk tastature još mi je odzvanjao u glavi. To me podsjeti na daljinu, rođake u njoj. Sami Bog zna koliko je ljudi nakon rata napustilo svoje domove i otišlo tražiti svoju sreću pod drugim nebom. Tako i moja rodica. Vidjela sam je nekada davno, prije nego što sam krenula u osnovnu. Ona je bila tek završila srednju i otišla daleko od Bosne, u Australiju. Našla svoj dom, skrasila se. Došla prošle godine prvi put sa kćerkicom, ona mali med. Napunila dvije godine, sve joj zanimljivo. Priča  svojoj kućici u Taliji, kako je lijepa, a onda stane i upita: "Hoćeš ti u Taliju sa mnom da se igramo". Ovako malo dijete odavno nije bilo u ulici. Ustale smo rano, baš kako i jutros i hoće Misa šetati. Ok, samo ne vrišti =) Idemo polahko i zaustavi nas hadžinica. Vratila se u Bosnu prije par godina sa hadžijom, žive sami u velikoj, trospratnoj kući. U njenom kredincu uvijek ima bombonica, ma bombona više nego u fabrici. Gumene šarene, gumene crne, neke prozirne, čokoladne, one u crnoj ili žutoj žiki, jeke mentol. 101 i jedna vrsta kod hadžinice ima. Ne bi ona nikada došla bez kese tih slatkiša. Podsjetila je i Misa na unučad vani, daleko od nje pa iznese iz kuće gumene bombone i nježno je pomilova po glavi. Jela je ona njih dugo, a čim je nestalo ajmo opet u šetnju. Ja krenem, doista nisam shvaćala poentu, ona ubrzala korak te se zaustavi pred istom kućom od jutros. Gledam ja, pametno dijete. Zapamtila gdje dobija bombone pa hajmo opet. Zapitah se ko joj sada daje bombone, možda takvih i nema tamo..u tuđini…..