Sunce i Mjesec

Sunce se polahko budilo, kao da nije htjelo da budi grad okupan kišom, hladnom januarskom kišom koja je  zaledila sive pločnike. Mjesec se još smiješio, priželjkivao je kratki susret sa Suncem, starim prijateljem. Kratki i rijetki su to bili susreti, a kada bi se desili, pričao bi mu kome je osvijetlio put do drage da dođe i donese ukradenu ružu iz obližnjeg parka, pa da joj do sitnih sata priča o danu kada će doći i od  oca joj zatražiti ruku najmlađeg djeteta. Ona bi se nasmiješila i slušala ga dok veze riječi, a one se tiho gube u tmini… Pričao bi o lopou crnih očiju koji je krao srca, a sada traži svoje od djevojke koja mu ga ne želi vratiti.
Pričao bi  čije je svjetlo u sobi najduže gorjelo, ko je proveo sate pred računarom dopisujući se sa starim prijateljima koji su negdje daleko, negdje gdje sada Sunce obasjava prozor kao njegov Mjesec. Pričao bi o usnulom djetetu koje je pokrivao svojom zrakom da se ne probudi iz Zemlje Snova, da još sanja o malom vilenjaku kako trči livadom i otvara latice tulipana, da još sanja slatke snove dok nisu počeli demoni da ga progone.
Pričao bi, pričao bi još, ali Sunce se polahko uzdiže i širi svoje ruke po nebu, opminje da su čari noći prestale, da novi dan počinje. Govori im da loše što su uradili jučer, je prošlo, da novu lijepu riječ i iskreni osmijeh poklone ljudima, da ih pamte po dobru, a on maše svom starom prijatelju dok budi kišom okupan grad.

Komentariši